U selu Bodhamu na sjeveru Norfolka nalazi se polje koje je 2005. posljednji put zasijano uljanom repicom. Nakon te žetve zemlja je postala preteška za obradu i ostavljena je da miruje — bez plana, bez sjetve, gotovo bez ljudske intervencije.
Vlasnik polja, Derek Sayer, i njegov sin, profesor Carl Sayer s UCL-a (University College London), odlučili su ne zasijati travnjak komercijalnom sjemenskom smjesom, kako se to uobičajeno radi u projektima obnove livada. Umjesto toga, izabrali su gotovo ništa ne raditi — samo jednom godišnje pokositi sijeno, kao što se to radilo generacijama. Profesor Sayer to danas sažima jednostavno: „Trebalo bi mnogo češće pokušati odolijevati sjetvi i pustiti prirodu da vodi u obnovi livada divljeg cvijeća.“
Jedanaest godina kasnije, prema istraživanju tima s UCL Geography, polje danas krasi gotovo dvostruko više biljnih vrsta nego na početku.
„Trebalo bi mnogo češće pokušati odolijevati sjetvi i pustiti prirodu da vodi u obnovi livada divljeg cvijeća.“
Carl Sayer, profesor ekologije slatkih voda, UCL
Pristup zvuči gotovo previše jednostavno da bi djelovao: manje posla, manje troška, i, prema istraživanju objavljenom u časopisu Restoration Ecology, bolji rezultat od uobičajene prakse sijanja gotovih sjemenskih mješavina koje se u Velikoj Britaniji redovito kupuju za obnovu travnjaka.
Strpljenje umjesto vrećice sjemena
Tim istraživača, uz suradnika Petea Robinsona, između 2011. i 2022. na dva hektara polja bilježio je svaku biljnu vrstu na stalnim probnim plohama, svake dvije do tri godine. Prosječan broj vrsta po plohi popeo se s desetak na gotovo dvadeset, a među novopridošlima su i lokalno rijetke vrste poput južne močvarne kaćunke, velike vlasulje, zvečca i obične kim-trave — potonje dvije smatraju se pouzdanim znakom da se livada stvarno oporavlja, ne samo bujno zazelenila.
Istraživači pretpostavljaju da su neke od rjeđih vrsta na polje mogle donijeti same životinje, primjerice jeleni koji prolaze okolnim krajolikom noseći sjeme u krznu ili probavnom sustavu. Priroda je, drugim riječima, sama obavila posao sjetve.
Rezultat koji ovisi o susjedstvu
Metoda ipak nije univerzalno rješenje za svaki napušteni komad zemlje. Ovakve dugoročne studije rijetke su jer traže godine strpljivog praćenja, a prirodna regeneracija oslanja se na blizinu izvora sjemena u okolišu — susjedna staništa i divljač koja ga prenosi. U posve izoliranom ili jako degradiranom krajoliku, gdje takvog izvora u blizini nema, isti pristup vjerojatno ne bi urodio istim rezultatom.
Nalazi stižu u trenutku kad vlade u Velikoj Britaniji i Europi traže brže i jeftinije načine obnove biološke raznolikosti na golemim površinama bivšeg poljoprivrednog zemljišta, gdje se komercijalna poljoprivreda povlači brže nego što se stiže smisliti što s napuštenom zemljom. Sayerovo polje pokazuje da ponekad najbolja intervencija uopće nije intervencija — nego odluka da se ništa ne poduzme i pusti da priroda, uz malo strpljenja, sama nađe put.
Izvor: ScienceDaily