Znanstvenici s kanadskog sveučilišta Concordia, u suradnji sa Sveučilištem u Lleidi u Kataloniji, tri su godine pratili 60 odraslih osoba s blagim do umjerenim Alzheimerom, redovito mjereći biljege u moždano-spinalnoj tekućini i prateći tijek njihove bolesti. Cilj je bio razumjeti zašto bolest kod nekih ljudi napreduje brzo, a kod drugih sporo, unatoč gotovo identičnoj dijagnozi. Fokus istraživanja bio je neurotransmiter oreksin, tvar koja inače regulira budnost i san.
Povišena razina oreksina u moždano-spinalnoj tekućini već je ranije povezana s bržim kognitivnim padom, lošijim pamćenjem i više upalnih biomarkera u mozgu kod oboljelih od Alzheimera. Dugo se činilo da je visok oreksin jednostavno loš predznak – nešto što liječnici mogu izmjeriti i zabilježiti, ali ne i nešto na što mogu izravno utjecati.
Alzheimerova bolest diljem svijeta pogađa milijune ljudi, a većina dosadašnjih lijekova usporava simptome bolesti, ne i samu njezin uzrok u mozgu. Svaki mjerljiv čimbenik koji utječe na brzinu propadanja pamćenja zato je vrijedan trag za istraživače, čak i kad dolazi iz nečeg tako svakodnevnog i besplatnog kao što je kvalitetan san.
Kognitivni pad kod ljudi s jačim dubokim snom bio je znatno manji unatoč jednako povišenom oreksinu u mozgu.
Lijekovi koji blokiraju djelovanje oreksina pritom nisu nikakva novost – odobreni su za liječenje nesanice i narkolepsije i već se godinama sigurno koriste u svakodnevnoj kliničkoj praksi diljem svijeta, s poznatim profilom nuspojava. Pitanje koje si je tim postavio bilo je jednostavno: mogu li ti isti, već provjereni i svima dostupni lijekovi poslužiti i za nešto sasvim drugo, daleko izvan izvorne namjene.
San kao mjerljiva obrana mozga
Tim je uz razinu oreksina mjerio i noćnu moždanu aktivnost sudionika pomoću polisomnografije, uređaja koji preko elektroda bilježi moždane valove tijekom cijele noći spavanja. Posebnu su pažnju posvetili takozvanim „sleep spindles“ i sporim oscilacijama – kratkim, karakterističnim izbijanjima moždane aktivnosti koja se javljaju upravo tijekom najdubljeg, najviše obnavljajućeg dijela sna.
Pokazalo se da kod ljudi s jačim sleep spindlesima i sporim oscilacijama u dubokom snu isti visoki oreksin više ne predviđa isto loše stanje kao kod ostalih sudionika. Kognitivni pad kod ljudi s jačim dubokim snom bio je znatno manji unatoč jednako povišenom oreksinu u mozgu, kao da kvaliteta sna djeluje poput štita koji ublažava štetu koju bi taj biljeg inače nanio.
Postojeći lijekovi otvaraju put dalje
Ograničenje je jasno: riječ je o promatračkoj studiji na 60 ljudi, koja pokazuje povezanost, a ne dokazuje da bi davanje spomenutih lijekova ljudima s Alzheimerom doista usporilo bolest. Potrebna su nova, intervencijska ispitivanja s kontrolnom skupinom da bi se ta veza pretvorila u stvarnu, propisanu terapiju, a autori otvoreno upozoravaju da san sam po sebi nije čarobni lijek, nego samo jedan od mnogih čimbenika koji oblikuju tijek bolesti.
Izvor: Good News Network