Prije dvanaest godina čivava Flor, tada stara samo četiri godine, nestala je iz automobila Vanesse Antonino u jednom od težih razdoblja njezina života — u vrijeme kad je Antonino jedno vrijeme živjela u vlastitom automobilu upravo s Florom uza sebe. Otada je svaki dan mislila na nju, nadajući se da je pas negdje živ i da ga netko dobro čuva, iako je s vremenom sve manje vjerovala da će je ikad ponovno vidjeti.
Ispostavilo se da je Flor doista pronašla dobre ljude — stotinjak kilometara dalje, u gradu Garyju u saveznoj državi Indiani. Kad su njezini posljednji skrbnici zbog osobnih razloga morali prestati brinuti o njoj, odveli su je u lokalno sklonište za životinje, gdje ju je pronašla volonterka iz Louisiane koja je u regiji pomagala nakon nevremena.
Djelatnici skloništa skenirali su Florin mikročip i tako došli do broja Vanesse Antonino — kontakta koji je u sustavu ostao zabilježen još od dana kad je čivava bila štene, godinama prije nego što je nestala.
„Kad sam dobila taj prvi telefonski poziv, pitali su me jesam li ja Vanessa. Rekla sam da jesam. A onda su rekli: imamo Floru kod nas.”
Vanessa Antonino
Antonino kaže da u prvom trenutku uopće nije prepoznala o čemu je riječ. Ime svoje čivave nije čula godinama, pa joj je trebalo nekoliko sekundi da shvati kome pripada glas s druge strane linije, prije nego što je shvatila da joj se vraća dio obitelji za koji je davno prestala vjerovati da će ga ikad ponovno vidjeti.
Njezino četvero djece, rođeno nakon Florinog nestanka, o njoj je slušalo cijeli život ali je nikad nisu upoznalo — Antonino im je pokazivala njezinu fotografiju i pričala o njoj kao o njihovoj starijoj sestri koja je jednog dana nestala. Za Antonino je ponovni susret zato bio posebno dirljiv upravo zato što sad Flor napokon može upoznati ljude koje pas nikad prije nije vidio — dokaz da je obitelj, unatoč dvanaest godina praznine, ostala cjelovita.
Mikročip, sitan uređaj veličine zrna riže koji se ubrizgava pod kožu i nosi trajni identifikacijski broj, upravo je ono što je nakon toliko vremena omogućilo da se pas i vlasnica uopće pronađu. Bez njega bi Flor u skloništu ostala samo još jedna napuštena životinja bez imena i priče.
Kako se Antonino kasnije prisjetila tog poziva: „Kad sam dobila taj prvi telefonski poziv, pitali su me jesam li ja Vanessa. Rekla sam da jesam. A onda su rekli: imamo Floru kod nas.” Slučajevi u kojima se kućni ljubimci vraćaju vlasnicima nakon više od dvanaest godina rijetki su i u zemljama gdje je mikročipiranje odavno uobičajena praksa, jer podaci u sustavu često zastare prije nego što ih itko ponovno provjeri.
Upravo je to Florinu priču učinilo iznimkom o kojoj su odlučili izvijestiti i lokalni mediji izvan Evanstona, grada u kojem Antonino i danas živi sa svojom obitelji.
Izvor: CBS News Chicago