Rak debelog crijeva jedan je od vodećih uzroka smrti od raka u svijetu, a najbolja obrana protiv njega dugo je bila jednostavna, ali podcijenjena: rano otkrivanje. Problem je što probir zahtijeva da ljudi sami odluče sudjelovati, pošalju uzorak i odazovu se na poziv, a velik dio pozvanih to jednostavno ne učini, pa se stvarna korist takvih programa teško mjeri izvan laboratorijskih uvjeta.
Uzorak koji se šalje poštom
Stockholm i otok Gotland uveli su rutinski probir za rak debelog crijeva još 2008. godine, znatno prije većine europskih zemalja. Test je jednostavan i radi se kod kuće: uzorak stolice šalje se poštom na analizu koja traži tragove krvi nevidljive golim okom, a ako se nešto pronađe, slijedi kolonoskopija kojom liječnici mogu otkriti i ukloniti promjene prije nego što uopće postanu rak.
Istraživači s Karolinska instituta i Sveučilišta Umeå sada su, po prvi put na ovako velikom uzorku, izračunali stvarnu korist tog programa u praksi, a ne samo u kontroliranim uvjetima kliničkog ispitivanja. Pratili su ljude koji su bili pozvani na probir i uspoređivali njihovu sudbinu s onima koji poziv nikad nisu dobili.
Studija je obuhvatila više od 376.000 ljudi, praćenih i do četrnaest godina unatrag. Sama pozivnica na probir smanjila je rizik smrti od raka debelog crijeva za 26 posto u odnosu na ljude koji poziv nisu dobili. Kod ljudi koji su stvarno sudjelovali i poslali uzorak, rizik je pao za čak 43 posto.
Studija je objavljena u uglednom časopisu JAMA Network Open, a financirali su je Švedsko društvo za rak, Švedsko istraživačko vijeće i Regija Stockholm, bez ijednog navedenog sukoba interesa autora.
Razlika između te dvije brojke — 26 naspram 43 posto — govori nešto važno o tome kako zdravstveni sustavi mjere uspjeh: sam poziv na probir spašava manje života nego stvarno odazivanje na njega, pa broj poslanih uzoraka postaje jednako važan pokazatelj kao i sama postojanost programa.
Kod ljudi koji su stvarno sudjelovali i poslali uzorak, rizik je pao za čak 43 posto.
Voditelj istraživanja Johannes Blom kaže da rezultat ne znači kako je pozivnica sama po sebi beskorisna, nego da bi zdravstveni sustavi trebali ulagati više truda u to da ljudi na nju stvarno i odgovore, umjesto da poziv završi zaboravljen u ladici.
Trećina pozvanih ne sudjeluje
Test je besplatan i ne zahtijeva ništa invazivnije od omotnice u poštanskom sandučiću, a ipak oko trećine pozvanih uzorak uopće ne pošalje. Istraživači kažu da upravo tu leži najveći neiskorišteni potencijal programa — ne u novoj tehnologiji ni skupljoj opremi, nego jednostavno u tome da više ljudi odluči sudjelovati kad dobije poziv.
Program pokazuje da ne treba ništa dramatično da bi se spasio život — dovoljan je test koji stane u kuvertu i četrnaest godina strpljenja da se vidi je li vrijedio truda. Za trećinu ljudi koji poziv još uvijek ne iskoriste, ostaje pitanje koliko se života moglo spasiti da se odazvao još netko.
Izvor: ScienceDaily