Kina je godinama bila najveći paradoks energetske tranzicije — istovremeno najveći svjetski ulagač u obnovljive izvore i najveći svjetski emiter ugljičnog dioksida. Novo izvješće energetskog think-tanka Ember tvrdi da se taj paradoks upravo raspliče, i to brže nego što je itko izvan struke očekivao prije samo godinu dana.
Proizvodnja struje iz ugljena stagnira u 17 od 26 kineskih pokrajina, uključujući teško industrijsko središte Shandong. Potrošnja fosilnih goriva dosegla je vrhunac u 8 od 11 industrijskih sektora zemlje — što znači da ti sektori više ne troše više fosilnih goriva iz godine u godinu, bez obzira na to koliko im proizvodnja raste.
Kotači se okreću prema struji
Najopipljiviji dokaz dolazi iz automobilske industrije. Električna vozila činila su oko 67 posto prodaje putničkih automobila do lipnja 2026. — udio koji nijedna europska država nije dosegla ni za osobna vozila, a kamoli za teretni promet. Udio električnih kamiona popeo se na 26 posto nove prodaje u istom razdoblju, što je prije samo tri godine djelovalo nezamislivo.
„Sustav čiste električne energije jača i širi se, a sustav fosilnih goriva tu promjenu već osjeća.”
dr. Muyi Yang, Ember
Izvoz kineskih čistih tehnologija premašio je 220 milijardi dolara, izjednačavajući se s tradicionalnim izvoznim granama poput tekstila i namještaja. Industrija koja je desetljećima izvozila jeftinu robu sad izvozi baterije i solarne ploče u sličnom opsegu i s podjednakom brzinom rasta.
Analitičari to opisuju kao početak “predaje vlasti” unutar kineskog elektroenergetskog sustava, s posljedicama koje sežu daleko izvan kineskih granica — cijene baterija i solarnih panela na svjetskom tržištu prate upravo ono što se događa u kineskim tvornicama i rudnicima.
Yang je istu ocjenu ponovio gotovo riječ po riječ i u pisanoj izjavi uz objavu izvještaja: „Sustav čiste električne energije jača i širi se, a sustav fosilnih goriva tu promjenu već osjeća.” Ta rečenica, kaže Ember, najbolje sažima ono što brojke iz izvještaja pokazuju iz mjeseca u mjesec.
Ugljen još ne nestaje
Stagnacija nije isto što i pad. Ugljen i dalje pokriva velik dio kineske proizvodnje struje, a devet od 26 pokrajina još uvijek bilježi rast potrošnje ugljena, uglavnom onih koje najviše ovise o teškoj industriji i starim postrojenjima koja se sporo zatvaraju. Izvješće ne tvrdi da je Kina prestala graditi na fosilnim gorivima, nego da je rast fosilnog sektora prvi put usporeniji od rasta čistog sektora.
Ostaje i pitanje koliko je taj pomak posljedica svjesne politike, a koliko jednostavno toga da su obnovljivi izvori postali jeftiniji od ugljena. Za globalnu klimu razlika između ta dva razloga možda nije presudna — ali za to hoće li se trend nastaviti kad se ekonomski uvjeti jednom promijene, itekako jest, jer politika koja se drži samo dok je jeftinija opcija na raspolaganju nije isto što i politika koja bi ustrajala i kad cijena poraste.
Izvor: Ember