Kakapo, jedina neletačka papiga na svijetu, prije tri desetljeća bila je na rubu izumiranja — 1995. godine od nje je preostalo tek 51 ptica, od čega samo 20 ženki. Vrsta živi isključivo na Novom Zelandu, noćna je i teška, i zbog toga potpuno bespomoćna pred predatorima poput mačaka i lasica koje su na otočje unijeli doseljenici — životinjama koje kakapo, evolucijski naviknuta na svijet bez sisavaca, ne prepoznaje kao opasnost.
Trideset godina strpljivog uzgoja
Program oporavka koji od 1995. vode novozelandski Department of Conservation i domorodačka zajednica Ngāi Tahu preselio je preostale ptice na tri otoka bez predatora — Whenua Hou, Pukenui i Te Kāhaku — i od tada svaku sezonu parenja prati gotovo ptica po pticu: provjere gnijezda, dodatno hranjenje, zdravstveni pregledi, katkad i ručno odgajanje pilića kad se roditelji ne snalaze.
„U ranim godinama oporavka trebalo je 16 godina da se proizvede toliko pilića.“
Deidre Vercoe, voditeljica programa Kakapo Recovery
Ova sezona bila je drugačija po tempu, ne po metodi. Kada je 1. rujna najmlađi preživjeli piletić navršio 150 dana starosti — dob koja se u programu smatra “osamostaljenjem” — službeno je potvrđeno da je iz sezone 2026. preživjelo 90 pilića, više nego u bilo kojoj dosadašnjoj sezoni otkako program postoji.
S tih 90 pilića populacija kakapoa dosegla je 325 ptica — prvi put u otprilike 75 godina da je premašila 300 jedinki, brojku koju nijedna živuća generacija novozelandskih čuvara prirode nije vidjela na vlastite oči prije ove sezone. Kako je objasnila Deidre Vercoe, voditeljica operacija programa Kakapo Recovery: “U ranim godinama oporavka trebalo je 16 godina da se proizvede toliko pilića.” Isti opseg posla sada je obavljen u jednoj jedinoj sezoni parenja.
Manje nadzora, više povjerenja u pticu
Ove je sezone program svjesno smanjio intenzivnu intervenciju — manje provjera gnijezda, manje dodatnog hranjenja — i više se oslonio na daljinsku tehnologiju praćenja, prepuštajući pticama više prostora da same odgajaju mlade. Partner programa, energetska tvrtka Meridian Energy, navodi da je populacija otkad su 2016. ušli u partnerstvo narasla za više od 200 ptica.
Vrsta ostaje potpuno ovisna o tri umjetno čuvana, predatorski čista otoka — nijedna kakapo ne bi preživjela izvan njih, a program je dug, skup i traži desetljeća strpljenja bez jamstva uspjeha. Genetska raznolikost preostale populacije i dalje je uska, jer su gotovo sve današnje ptice potomci one iste 51 jedinke iz 1995., što tim dugoročno brine više nego sam broj ptica na brojaču.
Ipak, sljedeća sezona parenja očekuje se već 2028., umjesto uobičajene stanke od četiri godine, što sam program čita kao znak da se oporavak ubrzava, a ne samo ponavlja. Za pticu koja ne leti i koja se stoljećima gasila u tišini, to je razlika između preživljavanja i stvarnog oporavka — razlog da čuvari programa sljedeću sezonu dočekuju s više očekivanja nego ikad prije.