Posjetitelji prirodnog parka Palo Alto Baylands u Kaliforniji dolaze zbog ptica koje kruže nad zaljevom i zlatnih brežuljaka u pozadini, pa lako previde da park sad čuva i najnoviji nasip u zaljevu San Francisca. Umjesto strmog nasipa ili betonskog zida, riječ je o takozvanom horizontalnom ili “živom” nasipu koji se blago spušta prema vodi i stapa s krajolikom estuarija, gotovo neprimjetan onima koji ne znaju gdje gledati. Za razliku od susjednih nasipa, ovaj ne izgleda kao inženjerska građevina nego kao produžetak same obale.
Gusto raslinje na blagom nagibu valove razbija postupno, kao što to čini prirodna plaža.
Projekt je zasijan sa 35 vrsta autohtonog bilja i osmišljen tako da s vodama zaljeva komunicira jednako kao prirodni estuarij, za razliku od klasičnih nasipa s golim strminama i hrpama kamenja koji zaljev drže podalje.
Cijeli je pothvat dio šireg trenda u zaljevu San Francisca, gdje se ovakva zelena infrastruktura sve više koristi za obranu od poplava i obnovu staništa u isto vrijeme. Jedan od stanovnika kojem bi to moglo pomoći jest sitni glodavac boje cimeta, poznat i kao “slani miš”, koji se svakodnevno penje po raslinju da izbjegne plimu, a desetljećima je na popisu ugroženih vrsta zbog gubitka staništa uz zaljev.
Nasipi uz obalu zaljeva obično imaju strme kosine i velike stijene koje ih štite od vjetra i valova, objašnjava glavni inženjer projekta Mark Lindley. Ovaj je drukčiji jer tu ulogu preuzima samo raslinje: gusto raslinje na blagom nagibu valove razbija postupno, kao što to čini prirodna plaža, umjesto da ih zaustavi naglo i odjednom.
Ispod slojeva bilja, tla i šljunka nasip je vodovodom povezan s obližnjim postrojenjem za pročišćavanje otpadnih voda Palo Alta, pa se prečišćena voda njome navodnjava biljke prije nego dospije u zaljev. Biljke pritom iz vode uklanjaju dušik, koji u prevelikoj količini potiče štetno cvjetanje algi, pa je riječ o dodatnoj koristi povrh same zaštite od poplava, gotovo usputnoj nagradi za sam dizajn.
Riječ nije o prvom takvom pokušaju. Horizontalni nasip Oro Loma kod mjesta Hayward dovršen je još 2017. i poslužio je kao predložak za projekt u Palo Altu, a diljem zaljeva danas je u različitim fazama izgradnje desetak sličnih nasipa, dio šireg pokušaja da se poplavna zaštita i obnova staništa rješavaju istim zahvatom umjesto dva odvojena projekta.
Nasip je dug tek stotinjak pedeset metara, pa sam po sebi ne pruža punu zaštitu od poplava, a istraživači sa Američkog geološkog zavoda i lokalnih sveučilišta idućih će pet godina mjeriti njegov stvarni učinak na bioraznolikost i kvalitetu vode. More u zaljevu moglo bi do 2100. narasti i do dva metra, upozorava Lindley, pa ono što danas vidimo samo za najviših plima jednog dana postane obična, svakodnevna razina mora — razlog više da se ovakva rješenja isprobaju dok još ima vremena za prilagodbu.
Izvor: Grist