Šezdeset i prve Vinkovačke jeseni otvorene su jučer u Vinkovcima, folklornoj manifestaciji kakva u ovom dijelu Europe nema premca. Gradom je jutros prošla svečana dječja povorka — najmlađi čuvari tradicije koju grad njeguje već preko šest desetljeća, iz generacije u generaciju, bez prekida.
Povorkom je prošlo 1800 djece iz 55 dječjih folklornih skupina iz cijele Hrvatske, odjevenih u narodne nošnje s vezom i dukatima, dijelom pješice, dijelom na ukrašenim kočijama. Petogodišnjaci su glumili “bećare” starije od sebe, potpuno ozbiljni u svojoj ulozi, dok su ih roditelji promatrali s pločnika.
Djevojčice iz KUD-a Tomislav iz Donjeg Andrijevca izvele su ophod “Križarice”, starinski običaj kojim se selom moli za dobar urod, dok je skupina iz Ličkog Lešća predstavila Ličko kolo — ples koji rijetko dolazi ovako daleko od svog izvornog kraja i publike koja ga prepoznaje.
„Lijepo mi je čuvati moju tradiciju i volim to.”
Antonija Kovačić, KUD Gacka, Ličko Lešće
Mentorice poput Laure Katalinić i Eve Iskrić iz Konjogojske udruge Ilača pričale su novinarima o precima i bakama koje su svojim rukama vezle nošnje što ih djeca danas nose na sebi — vez koji se prenosi doslovno s koljena na koljeno, komad po komad, godinu za godinom.
Antonija Kovačić to je istim riječima ponovila i mentorima koji su je pitali zašto je svake godine iznova tu: „Lijepo mi je čuvati moju tradiciju i volim to.” Slični su odgovori odzvanjali cijelim putem povorke, od najmlađih do njihovih mentorica, kao da je ljubav prema običaju nešto što se jednostavno ne mora dodatno objašnjavati nikome tko gleda.
Manifestacija traje deset dana i svake godine okupi oko sto tisuća posjetitelja iz cijele zemlje i regije, a pravi vrhunac — povorka odraslih folklornih skupina koje su ove mlade generacije došle gledati i od njih učiti — na redu je iduće nedjelje.
Pedeset i pet skupina iz cijele Hrvatske, od Ličkog Lešća do Donjeg Andrijevca, značilo je i pedeset i pet različitih verzija iste priče — svaka nošnja, svaki korak i svaki napjev nose pečat kraja iz kojeg dolaze, pa povorka kroz vinkovačke ulice djeluje kao kratak pregled cijele hrvatske folklorne baštine u jednom prijepodnevu.
Ono što spaja petogodišnjeg “bećara” iz jedne skupine i djevojčicu koja pleše Ličko kolo iz sasvim drugog kraja jest isto ono što je Antonija Kovačić pokušala reći jednom rečenicom — da se ljubav prema običaju u ovim krajevima ne uči napamet, nego se prenosi zajedno s nošnjom, iz ruke u ruku, iz sela u selo.
Stariji Vinkovčani pamte kad su i sami prvi put obukli nošnju u ovoj povorci, još kao djeca, u redu koji je izgledao jednako uzbuđeno i jednako nervozno kao i ovaj jučerašnji. Gledati šezdeset i prvu generaciju kako ulicama grada nosi isti ophod dalje podsjeća da neke stvari ne blijede same od sebe — netko ih svake godine iznova, strpljivo, stavlja djeci na leđa.
Izvor: Dnevnik.hr