Velika pacifička plastična mrlja tri je puta veća od Francuske, a plastika u njoj ne nestaje sama od sebe. Nizozemska neprofitna organizacija The Ocean Cleanup, koju je 2013. u dobi od 18 godina osnovao student zrakoplovnog inženjerstva Boyan Slat, postavila je sebi cilj da do 2040. ukloni 90 posto te plutajuće plastike.
Rješenje su autonomni “presretači” — solarni čamci s transportnom trakom, U-oblikovane riječne barijere i pojačane pregrade otporne na bujice. Danas rade na desecima lokacija u 11 zemalja, uz tim od oko 200 zaposlenika koji sustav prilagođavaju svakoj rijeci i obali posebno, ovisno o strujama i lokalnom otpadu.
„Rješavamo globalnu ekološku krizu plastičnog onečišćenja oceana i rijeka.“
Boyan Slat, osnivač organizacije The Ocean Cleanup
Tim organizacije The Ocean Cleanup posljednjih godina namjerno se širi izvan otvorenog mora, prema riječnim ušćima gdje plastika tek ulazi u vodeni sustav. Ta promjena fokusa, s mora prema izvoru problema, pokazala se ključnom za sve što je uslijedilo.
Kad more počne mjeriti napredak
“Rješavamo globalnu ekološku krizu plastičnog onečišćenja oceana i rijeka”, kaže Boyan Slat, osnivač i izvršni direktor organizacije. Dokaz da sustav doista radi stoji u brojkama koje organizacija redovito objavljuje: samo tijekom 2025. uklonjeno je više od 27.000 tona plastičnog otpada, čime je ukupna količina prešla 66.000 tona od početka rada.
Istraživanje objavljeno 2021. u časopisu Science Advances pokazalo je zašto je ovakav pristup uopće isplativ — samo 1.000 od tri milijuna svjetskih rijeka nosi 80 posto plastike koja završi u oceanu. Zato se dio novih presretača seli s otvorenog mora na riječna ušća, gdje se problem lakše presreće prije nego što uopće stigne do obale.
Kornjače plaćaju dio cijene
Projekt nije prošao bez sjene. Prvi uređaj slomio se već 2018., a tijekom dvije i pol godine rada na Pacifiku uginulo je 11 od 47 morskih kornjača koje su ušle u strojeve zajedno s otpadom. Istraživači ipak procjenjuju da je ta šteta manja od one koju uzrokuje sama plastika ostavljena u moru.
Stručnjaci se s ciljem organizacije slažu, ali dodaju upozorenje koje vrijedi za svaki model čišćenja: prevencija je uvijek jeftinija i sigurnija od naknadnog vađenja otpada iz mora. Zato broj 66.000 tona nije konačna pobjeda nego dokaz da se problem barem dade mjeriti — što je, za razliku od prije, samo po sebi napredak.
Recikliranu plastiku iz projekta danas koriste i treće strane — jedan proizvođač automobila oblaže njome prtljažnike, a jedan bend iskoristio ju je za ograničeno izdanje ploče. Sitni detalji, ali znak da otpad izvučen iz mora sad ima drugi život umjesto da završi na odlagalištu. Svaki takav proizvod postaje i tihi podsjetnik da brojka od 66.000 tona nije apstraktna statistika nego materijal koji je negdje doista postojao kao otpad prije nego što je postao nešto drugo.
Izvor: Reasons to be Cheerful