U tvornici Fagor Arrasate u baskijskom kraju bruje golemi strojevi — prese koje oblikuju dijelove za električna vozila i zrakoplove, kalupi teški poput ljudskog bedra, kolutovi metala veličine divovske ogrlice. Sve to izgleda kao svaka druga velika tvrtka, no jedna stvar je drukčija: zaposlenici tvornice ujedno su i njezini vlasnici. „Odrastao sam s ovim načinom razmišljanja, ima smisla“, kaže Iker Aranburu, član zadruge koji ondje radi od 2006. „Pravednije je i meni privlačnije.“
Svi načini upravljanja tvrtkom su loši, ali zadružni je najbolji.
Ander Etxeberria Otadui, djelatnik Mondragóna
Nejednakost u svijetu raste, a plaće čelnika sve više odskaču od plaća radnika: u Španjolskoj je taj omjer u prosjeku 110 naprema 1, u SAD-u čak 280 naprema 1. Mondragón, najveća federacija radničkih zadruga na svijetu, svojim zadrugama nameće posve drukčije pravilo — razlika između najviše i najniže plaće ograničena je na samo 6 naprema 1. To ne znači da su čelnici loše plaćeni, nego da su oni na dnu ljestvice plaćeni bolje: osnovna plaća u Mondragónu je u prosjeku 40 posto viša od španjolske minimalne plaće.
Zarada podijeljena na tri dijela
Zarada se dijeli prema jasnoj formuli — 60 posto natrag u tvrtku, 30 posto zaposlenicima kao kapital koji podižu tek u mirovini, 10 posto zajednici. Prošle je godine tako podijeljeno više od 49 milijuna eura. Svaki radnik, od poda pogona do uprave, ima jednak glas na skupštinama — jedan radnik, jedan glas. Aranburu se sjeća kako su radnici prije nekoliko godina na skupštini odbili plan uprave za veliku međunarodnu ekspanziju: uprava je zbog toga podnijela ostavku.
Rezultat sedamdesetogodišnje tradicije jednakosti i demokracije vidljiv je u brojkama: regija Alto Deba, gdje su smještene glavne zadruge, ima najviše obiteljske prihode u cijeloj Baskiji, jednu od najnižih stopa nezaposlenosti u Španjolskoj i jednu od najmanjih nejednakosti na svijetu. Model pritom i dalje zarađuje — samo je prošle godine ostvario neto dobit od 618 milijuna eura. Studija sa Sveučilišta Rutgers pokazala je da su radničke zadruge barem jednako, ako ne i produktivnije, od tradicionalno vođenih tvrtki.
Sustav ipak nije bez mana, priznaje sam Otadui, jedan od dvoje zaposlenih zaduženih za dočekivanje tisuća posjetitelja koji svake godine dođu razgledati zadruge. „Svi načini upravljanja tvrtkom su loši, ali zadružni je najbolji“, kaže. Istraživačica Betsy Bowman iz Centra za globalnu pravdu ide korak dalje: smatra da bi ovakav model mogao vratiti povjerenje u demokratske institucije i pretvoriti nezadovoljstvo radnika u suradnju.
Samo 30.000 od 71.000 su članovi
Od 71.000 sadašnjih radnika Mondragóna, članovi zadruge je tek njih oko 30.000 — da bi to postao, radnik mora uložiti i do 17.000 eura, obično kroz nekoliko godina, a oni izvan Baskije uopće nemaju to pravo. Omjer plaća, koji je u počecima bio tri naprema jedan, tijekom osamdesetih narastao je na sadašnjih šest naprema jedan. Ni rodna ravnopravnost nije riješena: iako su žene 55,5 posto radne snage, čine samo 39 posto upravljačkih vijeća zadruga.
Konkurencija, posebice kineska, ostaje najveća prijetnja — zadruga Fagor Electrodomésticos, nekad poslodavac više od 5.000 ljudi, otišla je u stečaj 2013. kad grupa više nije mogla pokrivati njezine gubitke. Zato Mondragón posljednjih pet godina ulaže 1,8 milijardi eura u istraživanje i razvoj, a Fagor Arrasate do kraja 2027. planira početi proizvoditi humanoidne robote. Bi li ovakav model mogao zaživjeti izvan Baskije? Autor knjige o pravednijem gospodarstvu Nick Romeo siguran je u jedno: neće izgledati posve isto kao u Mondragónu, ali potencijal postoji.
Izvor: Reasons to be Cheerful · Ilustracija: AI (openai/gpt-image-2) · nije fotografija događaja