Dorota Skowronska-Krawczyk gleda snimku ajkule kako polako pliva kroz mračne arktičke vode. „Vidite kako pomiče oko”, kaže znanstvenica sa Sveučilišta Kalifornija u Irvineu, pokazujući na kadar. „Prati svjetlost — to je fascinantno.” Upravo je ta sitna kretnja pokrenula istraživanje koje mijenja ono što se dosad mislilo o vidu, starenju i dugovječnosti.
„Otvorila sam paket, a u njemu me čekala golema, 200 godina stara očna jabučica.”
Emily Tom, doktorandica na Sveučilištu Kalifornija u Irvineu
Grenlandske ajkule najdugovječniji su kralježnjaci poznati znanosti — pojedine jedinke dožive i do 400 godina. Imaju teška siva tijela, male glave i kratke, zaobljene njuške, a njihove zamućene oči, na koje se često izravno hvataju paraziti, dugo su djelovale gotovo mrtvo. Znanstvenica koja je istraživanje vodila, Dorota Skowronska-Krawczyk, inače je izvanredna profesorica fiziologije i biofizike na tom sveučilištu.
Zbog toga i zbog krajnje tamnog, mutnog staništa u kojem žive, znanstvenici su desetljećima sumnjali da su ove ajkule funkcionalno slijepe.
Skowronska-Krawczyk proučava molekularne procese povezane s bolestima oka vezanim uz starenje, a zanimanje za grenlandske ajkule razvilo joj se nakon što je pročitala rad iz 2016. objavljen u časopisu Science. „Jedan od zaključaka bio je da paraziti na očima mogu oštetiti vid tih životinja”, kaže.
„Evolucijski gledano, ne zadržavaš organ koji ti ne treba. Nakon što sam pogledala mnogo snimki, shvatila sam da ova životinja okom svjesno kreće prema svjetlu.”
Za istraživanje su korištene oči ajkula ulovljenih znanstvenim parangalima između 2020. i 2024. blizu Arktičke stanice u Kopenhagenu na grenlandskom otoku Disko, secirane i konzervirane za analizu. Emily Tom, doktorandica u tom laboratoriju, prisjeća se trenutka kad je paket stigao: „Otvorila sam paket, a u njemu me čekala golema, 200 godina stara očna jabučica”, kaže uz smijeh — inače radi s mnogo manjim, mišjim očima. „Mirisalo je na ribarnicu.”
Histološkom analizom istraživači nisu pronašli dokaze odumiranja stanica u mrežnici. Otkrili su i da protein rodopsin, ključan za vid u slabom svjetlu, ostaje aktivan u mrežnici ajkule te je posebno prilagođen plavom svjetlu — valnoj duljini koja prevladava u dubokoj, bistroj arktičkoj vodi. Rezultati sugeriraju da dugovječnost grenlandske ajkule ne dolazi nužno s onoliko propadanja mrežnice koliko bi se za tako staru životinju očekivalo.
Otkriće bi moglo usmjeriti buduća istraživanja bolesti poput makularne degeneracije i glaukoma, stanja koja pogađaju milijune ljudi diljem svijeta kako stare, a otvara i šira pitanja o tome kako vid evoluira i kako tkiva ostaju funkcionalna kroz izrazito duga razdoblja — te bi li se neki od tih zaštitnih mehanizama jednog dana mogli primijeniti i na ljude.
Skowronska-Krawczyk kaže da neizvjesnost oko financiranja znanosti stvara zabrinutost za budućnost ovakvih istraživanja, no ostaje uvjerena da će “prevladati”. Najviše voli, kaže, biti prva na svijetu koja vidi nove rezultate — pronaći nove mehanizme i pravila, a onda tu radost podijeliti sa studentima.
Izvor: ScienceDaily / Sveučilište Kalifornija u Irvineu · Ilustracija: AI (gemini-3.1-flash-lite-image) · nije fotografija događaja